Piše: Miodrag BARJAKTAROVIĆ, publicista i književnik
N
akon dužeg analiziranja predanja rođaka i mojih najbližih srodnika, ljudi pamtiša, kao i na osnovu pisanih izvora, objavio sam rezultat o nastanku prezimena Barjaktarović po Karađorđevom barjaku.
Na tematiku Karađorđevog barjaka i prezimena Barjaktarović izdao sam knjigu „Karađorđe – barjaci, barjaktari i porijeklo” Berane, 2009, kao rezultat mog dugogodišnjeg istraživanja. O buni u Kaludri izdao sam knjigu „S one strane karaule”, Berane, 2010. i to sam saopštio mom uvaženom prijatelju i profesoru, akademiku Miomiru Dašiću. Ove knjige predstavljene su u Topoli, u biblioteci „Radoje Domanović”, 12. oktobra 2011. godine, o čemu je pisao „Dan”, od 2. novembra 2011. godine.
Predanje o barjaku
Predanje o Karađorđevom barjaku dobijenom na Suvodolu i danas snažno postoji i prenosi se s koljena na koljeno...
Naime, naš predak Milosav Kragov Popović, učestvujući u pomoći srbijanskoj vojsci u boju na Suvodolu 1809. godine kao Kuč sa ostalim učesnicima iz Brda Crne Gore: Vasojevićima, Moračanima i dr, u borbi protiv turske vojske dobio barjak od Karađorđa. Poslije pogibije barjaktara Milosava, barjak je naslijedio njegov bliski rođak Vidoje, a poslije njegove pogibije njegov sinovac Jeremija. Po tom barjaku Popovići u Petnjiku i Kaludri promijenili su prezime u Barjaktarović, u znak visokog poštovanja i značaja oslobodilačke borbe pod vođstvom vožda Karađorđa. Pod prezimenom Barjaktarović naši preci odselili su se iz Petnjika u dotičnu Kaludru negdje oko 1820. godine. O tome sam pisao i objavio tekst pod naslovom „Prvi Karađorđevi barjaci u Vasojevićima”, „Sloboda”, 1. maj 1995. godine; „Istina o porijeklu Karađorđa” „Pobjeda” 10. avgust 1996. godine; „Dva barjaka bratstva Barjaktarovića”, „Vijesti”, 18. april 1998. godine.
Moji tekstovi su publikovani poslije objavljivanja knjige dr Miomira Dašića „Vasojevići od pomena do 1860. godine” Beograd 1986, str. 311-319, gdje piše da je poslije boja na Suvodolu Karađorđe poslao svoje odrede u dolinu Lima pod vođstvom vojvoda Hadži-Prodana Gligorijevića, Anta Simeunovića (Čolak-Anta) i Raka Levajca. Tada su Karađorđevi vojvode na zborovima kod manstira Đurđevi stupovi i na Sitnoj Luci istaknutim Brđanima: Vasojevićima i drugi podijelili barjake srbijanske vojske (Karađorđeve barjake). Među njima barjak je dobio i Barjaktarović, po čemu su i dobili prezime Barjaktarović.
Najnovija knjiga
Najnovija knjiga akademika Miomira Dašića „Sporenja u istoriografiji”, 2014, koja je promovisana za okruglim stolom u Gimnaziji „Panto Mališić” u Beranama, 18. jula 2014. godine, podstakla me da ovom prilikom osporim dva istorijska događaja opisana u njegovim knjigama. Tiču se Petnjika i Kaludre u vrijeme Prvog srpskog ustanka i uoči Prvog balkanskog rata, a to su Karađorđev barjak i prezime Barjaktarović u Petnjiku i Kaludri i buna u Kaludri 1912. godine. Nemam namjeru da kritikujem sa pozicija istorijske nauke, jer nisam istoričar, već u svojstvu publiciste, novinara i književnika.
Prvenstveno želim istaći da je naučni književni opus profesora doktora Miomira Dašića, danas akademika, ogroman u naučnim krugovima Crne Gore, Jugoslavije i šire, posebno u razvoju i unapređenju istorijske nauke i kulture u dolini Lima. Kako i sam u odjeljku: „Bilješka o autoru” kaže „Od 1. marta 1954. do 1962. godine profesor je u Višoj realnoj gimnaziji u Beranama, a od 1962. do 1972. i njen direktor”. Te školske 1954/55. godine profesor Miomir Dašić bio mi je razredni starješina u VII-3 razredu, potom školske 1955/56. godine bio mi je razredni starješina u VIII-3 razredu i predavao istoriju. Pored toga, Rovca, rodno selo Miomirovo, i Kaludra, rodno moje selo, kroz istoriju je povezano veoma blisko kroz orođavanja, komšijske odnose i ratove za slobodu, tako da smo postali i ostali prijatelji.
U odjeljku knjige akademika Dašića „Sporenja u istoriografiji”, pod naslovom „Osobina naučnog rezultata je da on nikada nije završen i savršen” (str. 481-492), dr Miomir Dašić polemiše sa generalom Vladom Šćekićem, koji se „kritički osvrnuo na studiju „Narodni ustanak u beranskom (ivangradskom) srezu jula 1941. godine i rad Narodnog odbora oslobođenja” (Istorijski zapisi, br. 4/1961., str. 637-679), gdje na str. 481 piše: „Jedan sam od onih naučnih radnika koji na istoriografiju gleda kao na nužnost njenog stalnog prevazilaženja, istorijsku nauku posmatram u stalnom razvoju. Za mene svaki novi istraživački napor donosi i nova saznanja o minulim događajima i istorijskim pojavama, ma koliko one bile ranije istraživački obrađene”.
(Nastaviće se)